Jazzlook-Jazz festival Banjaluka 2008

juhuuu

Napokon :)

Taj ponedjeljak uvece ... evo rijeci su malo da iskazu to nezadovoljstvo i tugu, da upute pristojnu kritiku organizatorima. Malo je reci da su svi prisutni bili razocarani izborom lokacije i organizacijom ovog koncerta.
Svi prisutni te veceri su se pitali kako je uopste bilo kome moglo pasti na pamet da za mjesto odrzavanja koncerata ovog festivala odredi pravu pravcatu rupu, provaliju ili kako vec nazvati taj ambis u Domu omladine, koji nije nikakva scena, vec tek neko usko grlo u koje je nasilo smjestena neka nazovi bina i tek nekoliko desetina stolica. Iznad svega toga protezu se stepenice koje su nepropusna membrana do naprijed opisane bine, koju nevjerovatno ozbiljno i odgovorno brane neki naruceni ljudi iz obezbjedjenja. Organizator izgleda odlucio da uplasi sve te malobrojne ljubitelje dobre muzike. Organizator je to lijepo upakovao kampanjom oko festivala u stilu "vazniji je kvalitet od kvantiteta", pa se valjda po tom frazom opravdava cinjenica da je izabrani prostor za ovaj festival ne tek ponesto neodgovarajuci nego je izbor tog i takvog prostora uistinu jedan nepristojan, nekulturan i uvredljiv cin (mogli su se cuti komentari posjetilaca "i sator bi bio bolji", mozda bolje reci shatra)- izraz nekulture i usudjujem se reci otvorenog cinizma ne samo prema posjetiocima, vec iznad svega i prije svega prema izvodjacima. Pa zar je to zasluzila Bisera i divni ljudi iz Big Banda koji su presli toliki put i ciji zivot je posvecen izvodjenju muzike koju oni vole i ljudi koji vole tu istu muziku? Zar je to poruka organizatora, da su ljudi koji se bave jazz-om i ljudi koji vole i postuju jazz jedna nebitna cudna grupa ljudi koji i ne zasluzuju ne bolji prostor, vec samo normalan prostor. Zar je to taj "kvalitet, a ne kvantitet" na koji je mislio organizator kad je najavljivao festival, takodje unaprijed oznacen kao "nepretenciozan"? Da ne misli taj organizator, tj. organizatori da je za jazz nebitan prostor u kojem se ta vrsta muzike izvodi, jer ionako im je vec jazz dovoljno nerazumljjiv. Uh, pardom, pa organizator/i se izjasnio/la/li da i sam slusa/ju jazz. A vec ogranicio publiku na ciljnu grupu od 35 do 50 godina, haha, pa jazz je upravo jedna od rijetkih vrsta muzike koja ne poznaje starosne granice, iako nije popularna poput nekih drugih muzickih pravaca. Da je popularnija, poput pop-a, ne daj boze turbo folka, ma sigurno bi se nasao bolji prostor. Pa dobro rece anonimni posjetilac sa pocetka teksta da bi shatra bila bolja. Bar publika vidi izvodjaca, energija je nakupljena na jednom mjestu, a ne ko u tankom i debelom crijevu kad se sjetim Doma kulture i namijenjenog prostora koji je projektovan kao prostor bez ikakave namjene. Ne bih da sudim organizatoru, njegovom estetskom ukusu, nemam uvida u njegove namjere, niti to da li je sve ovo cinicno poigravanje publikom i izvodjacima, kako bi se u ne-zelim-ni-znati-cijem interesu skupljali poeni nizanjem tih divnih vrlih festivala, tipa bliff (citaj: blef) i demo fest (citaj: demon fest). O, da se nisu usudili organizatori da tvrde kako ovaj grad tesko prihvata nove stvari i stalno osudjuje ljude koji rade na promjenama, ulazu strasno puno energije (citaj: i nevjerovatno puno novca nas gradjana poreskih obveznika) u stilu "we did a great job" i takve povrsne samohvale americkog tipa. Kao da su izmislili rad. Kao da je cilj samo napraviti festival,kakav god, po strasno opasnoj filozofiji "bolje ista nego nista".
Glasam za "bolje nista nego ista". To ce donijeti iskrenu promjenu, pa tek iz stvarnog htijenja grupa, pojedinaca i eksperata mogu proisteci festivali i slicna kulturna desavanja, koji uvazavaju publiku i koje publika uvazava. Festivali bi trebali biti sve samo ne mjesta samohvale, prposnosti i red carpet-a. Festivali, a pogotovo muzike, i to jos jazz-a, trebali bi biti mjesta i trenuci ljubavi, ljubavi izmedju izvodjaca i publike. Takva ljubav se desi kad se poklope stvarni trud organizatora oko izbora mjesta i vremena, animiranja potencijalne odgovarajuce publike i zelja izvodjaca da u odnosu na takav trud organizatora i unaprijed iskazano prihvatanje i ljubav publike odgovori ljubavlju. Bisera je pjevala nepunih sat vremena, tek nekoliko svojih numera, svojski, svaka cas Biseri, ali nikad nisam cula da pjevac pjeva sat vremena na koncertu. Svaka cast Big Band-u, otprasili su sjajan kraj. Svaka cast publici, nije pljeskala ni toliko dugo na kraju koliko clanovi orkestra silaze sa scene, naravno da nije, kad ih nisu mogli ni vidjeti u rupi, osim onih 50-ak slavnih i neslavnih koji su imali tu srecu ili jos vise nesrecu da sjede u toj istoj rupi. Kraj kakav se mogao ocekivati. Ali, jos bolnije je bilo Biserino kritikovanje publike koja mlako pljesce, nakon jedne od numera:"Pa moze li to malo jace?!" nakon cega je uslijedio malo manje mlak pljesak, i opet Biserino:"Sta je to, bre?". Dakle, nema potrebe za komentarom, u stvari, ipak ima, a taj je da nije publika nista kriva, jer nista nije ni vidjela, a tesko sta da je i cula, pa kako je i mogla jace aplaudirati, a kamoli traziti bis.
Shame, shame on you (organizer)!
I opet ce ovakve i ine negativne komentare organizator/i opravdati upozorenjem, vec unaprijed datim prije odrzavanja festivala, da ce ovo biti "nepretenciozan" festival, kako bi se stvorili kao eto temelji za iducu godinu.
I kao da vidim iducu godinu kad cemo biti svjedoci da se na drugi djezluk mora dati mnnogo nasih novaca, jer eto nismo bili zadovoljni ovim prvim festivalom napravljenim po sistemu "prvi macici se u vodu bacaju". Pa kad bi se po tom sistemu sve radilo, onda bi nam trebalo bar devet macjih zivota.

Sramota,...SRAMOTA!
Svi oni koji su zeljni kvalitetne jazz muzike, koja je prakticno nedostupna u ovom ne tako malom gradu koji se voli pohvaliti nizom festivala - a takvih i nema bas mnogo u tom nasem gradu i zapravo predstavljaju tek neki skoro nepostojeci decimalni procenat ukupnog stanovnistva, dosli su u Dom omladine u ponedjeljak 27. oktobra na najavljeni koncert Bisere Veletanlic u pratnji Big Band-a RTS, vjerujuci da se u ovom gradu konacno pocela buditi muzicka svijest. Napomenimo samo to da je ulaz bio besplatan, a doslo je tek nekoliko stotina ljudi, pa se samo po sebi postavlja pitanje da li bi i toliko doslo, da je ulaz bio recimo 10 ili 15 KM, iz cega dalje slijedi pitanje koliko u ovom gradu uopste ima ljudi koji slusaju jazz. Ali, ostavimo to sad pitanje po strani i vratimo se toj prvoj jazz noci prvog jazz festivala u Banjaluci. Ovaj komentar nije muzicka kritika u odnosu na sam koncert i muzicki repertoar te veceri. Ovo je komentar, tj. kritika koju nijedan novinar ne samo da ne smije vec i ne umije da napise, jer koji uopste to vise novinari pisu stvarne kritike, recenzije i koje to uopste novine ili tv kuce prave nenarucene emisije o kulturnim desavanjima u ovom gradu. I ovo je opet digresija, te ostavimo to po strani.
Taj ponedjeljak uvece ... evo rijeci su malo da iskazu to nezadovoljstvo i tugu, da upute pristojnu kritiku organizatorima. Malo je reci da su svi prisutni bili razocarani izborom lokacije i organizacijom ovog koncerta.
Svi prisutni te veceri su se pitali kako je uopste bilo kome moglo pasti na pamet da za mjesto odrzavanja koncerata ovog festivala odredi pravu pravcatu rupu, provaliju ili kako vec nazvati taj ambis u Domu omladine, koji nije nikakva scena, vec tek neko usko grlo u koje je nasilo smjestena neka nazovi bina i tek nekoliko desetina stolica. Iznad svega toga protezu se stepenice koje su nepropusna membrana do naprijed opisane bine, koju nevjerovatno ozbiljno i odgovorno brane neki naruceni ljudi iz obezbjedjenja. Organizator izgleda odlucio da uplasi sve te malobrojne ljubitelje dobre muzike. Organizator je to lijepo upakovao kampanjom oko festivala u stilu "vazniji je kvalitet od kvantiteta", pa se valjda po tom frazom opravdava cinjenica da je izabrani prostor za ovaj festival ne tek ponesto neodgovarajuci nego je izbor tog i takvog prostora uistinu jedan nepristojan, nekulturan i uvredljiv cin (mogli su se cuti komentari posjetilaca "i sator bi bio bolji", mozda bolje reci shatra)- izraz nekulture i usudjujem se reci otvorenog cinizma ne samo prema posjetiocima, vec iznad svega i prije svega prema izvodjacima. Pa zar je to zasluzila Bisera i divni ljudi iz Big Banda koji su presli toliki put i ciji zivot je posvecen izvodjenju muzike koju oni vole i ljudi koji vole tu istu muziku? Zar je to poruka organizatora, da su ljudi koji se bave jazz-om i ljudi koji vole i postuju jazz jedna nebitna cudna grupa ljudi koji i ne zasluzuju ne bolji prostor, vec samo normalan prostor. Zar je to taj "kvalitet, a ne kvantitet" na koji je mislio organizator? Da ne misli taj organizator, tj. organizatori da je za jazz nebitan prostor u kojem se ta vrsta muzike izvodi, jer ionako im je vec jazz dovoljno nerazumljjiv. Ne bih da sudim organizatoru, njegovom estetskom ukusu, nemam uvida u njegove namjere, niti to da li je sve ovo cinicno poigravanje publikom i izvodjacima, kako bi se u ne-zelim-ni-znati-cijem interesu skupljali poeni nizanjem tih divnih vrlih festivala, tipa bliff (citaj: blef) i demo fest (citaj: demon fest). O, da se nisu usudili organizatori da tvrde kako ovaj grad tesko prihvata nove stvari i stalno osudjuje ljude koji rade na promjenama, ulazu strasno puno energije (citaj: i nevjerovatno puno novca nas gradjana poreskih obveznika) u stilu "we did a great job" i takve povrsne samohvale americkog tipa. Kao da su izmislili rad. Kao da je cilj samo napraviti festival,kakav god, po strasno opasnoj filozofiji "bolje ista nego nista".
Glasam za "bolje nista nego ista". To ce donijeti iskrenu promjenu, pa tek iz stvarnog htijenja grupa, pojedinaca i eksperata mogu proisteci festivali i slicna kulturna desavanja, koji uvazavaju publiku i koje publika uvazava. Festivali bi trebali biti sve samo ne mjesta samohvale, prposnosti i red carpet-a. Festivali, a pogotovo muzike, i to jos jazz-a, trebali bi biti mjesta i trenuci ljubavi, ljubavi izmedju izvodjaca i publike. Takva ljubav se desi kad se poklope stvarni trud organizatora oko izbora mjesta i vremena, animiranja potencijalne odgovarajuce publike i zelja izvodjaca da u odnosu na takav trud organizatora i unaprijed iskazano prihvatanje i ljubav publike odgovori ljubavlju. Bisera je pjevala nepunih sat vremena, tek nekoliko svojih numera, svojski, svaka cas Biseri, ali nikad nisam cula da pjevac pjeva sat vremena na koncertu. Svaka cast Big Band-u, otprasili su sjajan kraj. Svaka cast publici, nije pljeskala ni toliko dugo na kraju koliko clanovi orkestra silaze sa scene, naravno da nije, kad ih nisu mogli ni vidjeti u rupi, osim onih 50-ak slavnih i neslavnih koji su imali tu srecu ili jos vise nesrecu da sjede u toj istoj rupi. Kraj kakav se mogao ocekivati. Ali, jos bolnije je bilo Biserino kritikovanje publike koja mlako pljesce, nakon jedne od numera:"Pa moze li to malo jace?!" nakon cega je uslijedio malo manje mlak pljesak, i opet Biserino:"Sta je to, bre?". Dakle, nema potrebe za komentarom, u stvari, ipak ima, a taj je da nije publika nista kriva, jer nista nije ni vidjela, a tesko sta da je i cula, pa kako je i mogla jace aplaudirati, a kamoli traziti bis.
Shame, shame on you (organizer)!



I kao da vidim iducu godinu kad cemo biti svjedoci da se na drugi djezluk mora dati mnnogo nasih novaca, jer eto nismo bili zadovoljni ovim prvim festivalom napravljenim po sistemu "prvi macici se u vodu bacaju". Pa kad bi se po tom sistemu sve radilo, onda bi nam trebalo bar devet macjih zivota.